уторак, 20. октобар 2020.

Fotografisanje u prirodi...



Često vidim instagram stranice ili fejsbuk koje su prepune tuđih fotografija. Uvek me to rastuži i ujedno razljuti. Dok neko sedi ušuškan u mekoj stolici i mišem klikće na tuđe fotografije praveći sebi stranicu kojoj će se diviti, tamo neki ljudi provode vreme u teškim uslovima noseći brojnu foto opremu. Da bi ste shvatili kako nastaju prelepe fotografije prirode moraću sa vama da podelim svoje iskustvo...

Kada planiram da fotografišem u prirodi  pre odlaska počinju pripreme. Pakuje se foto oprema i oprema za boravak u prirodi. Srećom nabavio sam veliki vojni ranac Holandske vojske pa se puno toga u njega stavi i nakači. Od foto opreme ide 5 baterija, pa power bank koji može da ih puni. Tu su tri objektiva, jedan je namenjen za pejzažnu fotografiju, drugi je za makro i treći je najveći objektiv u rasponu od 150 - 600mm zuma za fotkanje ptica i sl.Na ranac kači se stalak ( tripod ). Naravno telo aparata sa baterijskim gripom. Tu su i filteri CPL, kartice i naravno set za čišćenje. Sve to teži oko 5 do 6 kilograma. 

Za boravak u prirodi za 3 dana mora da se nosi sledeće:

Šator, podloška za vreću, vreća za spavanje, dodatno šatorsko krilo. Za svaki slučaj nosi se plinski mali gorionik na kom će se podgrejati hrana ili skuvati kafa, čaj i sl. Noću se loži vatra ukoliko je to potrebno ali za vatru se obično nema vremena ako se u prirodu ide namenski za fotografisanje i zbog toga je plinski gorionik super stvar. Tu je mačeta ili mala sekirica i nož. Tu je i komplet prve pomoći. Rezervne pantalone, majice i donji veš. Da bih fotkao ptice ili životinje moram da nosim maskirno odelo a nekad i posebno maskirno ghillie odelo gde ličim na pokretni žbun. Hrana je u konzervama i nosi se u zavisnosti koliko se boravi u prirodi. Tu je mesni narezak, gotova jela koja se podgreju. Ja lično hleb ne nosim u prirodu. Nekada nosim supu koja posle napornog pešačenja baš okrepi telo. Nosim i vodu i obično se trudim da imam dovoljno jer dehidracija se lako dogodi dok nosiš teret po nezgodnom terenu. Volim da istražim okolinu i saznam ima li kakav izvor vode ili neka kaptaža pa mi je bivak u blizini. 

Sve to kad se spakuje u ranac od 90 litara i na isti nakači još nekih stvari, pa recimo ako je hladno vreme ne mogu nositi tanku vreću već onu predviđenu do minus 30 stepeni a takve vreće su baš masivne i nezgrapne. U proseku nosim na leđima nekih 50 - 70 kilograma.

 


Kada se dođe na željno mesto, postavlja se kamp i kreće se u akciju. Nekada se prepešači velika trasa tragajući za lepim kadrovima. Kreće se polako kako ne bi remetio mir i tišinu i plašio životinje. Nekada sam skriven i maskiran sedeo i po četiri sata samo da bih fotografisao jednu pticu. Kada se vreme pogorša primoran si da budeš u šatoru ali ja obično napravim i nadstrešnicu od dodatnog šatorskog krila pa mogu da sedim izvan šatora. Tada obično zapalim vatricu, kuvam kafu i odmaram. Zimi je najteže jer gaziš po snegu što je dodatni napor. Ali kada dođeš kući i prebaciš fotografije u računar obuzme te zadovoljstvo uspešnim fotografijama. 

Nije lako doći do prelepih kadrova u prirodi. Zbog toga treba ceniti trud, napor i vreme fotografa koji provode vreme u raznim vremenskim uslovima u prirodi. Na žalost u našoj državi ništa ne funkcioniše kako treba pa ni zaštita autorskih fotografija. Nema ni one osnovne kulture da se ceni tuđi rad i delo. Kod nas svaka budala može da uzme nečiju fotografiju i da je koristi za svoje potrebe bez i malo griže savesti. Zbog toga sam i napisao ovu kratku priču čisto da vam približim bar malo kako se odvija proces fotografisanja u prirodi. Nadam se da će bar malo dopreti do svesti ljudi koji olako uzimaju tuđe fotografije. 

Pitajte autora, ispoštujte ga. Napišite njegovo ime u znak zahvalnosti. Sramotno je da uzmete nečiju fotografiju i stavite kao svoju, to je čista krađa - lopovluk. Fotografi ulažu veliki trud i novac u svoju opremu da bi osvanule prelepe fotografije i baš zbog toga država bi trebala da ih zaštiti od zloupotrebe raznih likova koji bi na tuđem trudu olako zaradili pare. Bilo je slučajeva da čovek uzme tuđe fotografije prirode i napravi kalendar i isti prodaje. Briga njega što to nisu njegove fotke. I sam sam iskusio puno takvih slučajeva gde ljudi se prosto ljute na tebe kada ih pitaš sa kojim pravom koriste tvoju fotografiju. 


Ako neko želi moje fotografije neka me kontaktira. Siguran sam da ćemo naći dogovor. Bolje je razvijati saradnju nego rušiti mostove i stvarati lošu atmosferu...


Нема коментара:

Постави коментар

Fotografisanje u prirodi...

Često vidim instagram stranice ili fejsbuk koje su prepune tuđih fotografija. Uvek me to rastuži i ujedno razljuti. Dok neko sedi ušuškan u ...